|
još jedna u nizu, moja ludost :)
utorak, 26.07.2011.
Osjećam da je vrijeme za promjene. :)
Zapravo, našla sam se u središtu tih promjena.
Sad mogu reći da definitivno znam onaj osjećaj kad dobiješ nešto što si toliko želio... A to sa sobom donosi i nekakav strah.Zašto? Jer se bojim promjena. A svaki put do sad, promjene koje su mi se tada činile najgorom mogućom situacijom, donijele su mi nešto dobro.I više nego dobro :)
Poslije kiše uvijek dolazi sunce, istina... Tako mogu reći da je meni ova godina, CIJELA, najbolja godina u mom životu. Ne mogu reći da se nisam živcirala, ubijala u pojam, imala problema...I dalje imam sve to... Ali mi je donijela toliko sreće da je to sve nebitno.
Zašto tako dugo nisam pisala? Jer nisam imala potrebu. Ponekad sam htjela, ali nisam imala inspiracije ili vremena. Sada, mogu reći da imam potrebu zapisati ovo, da se sjećam toga jednog dana. Naravno da bi se sjećala i bez ovog podsjetnika, ali ipak... Znam da ću se jednom smijat ovome :) I, imam osjećaj da se moram malo posložiti.Neke stvari su mi i dalje nejasne, a do sad sam uvijek uspjela doći k sebi pišući ove gluposti.
Dakle...
Nije mi jasno zašto mi se mišljenje mjenja iz sata u sat. Zašto ga u jednom trenutku toliko želim i fali mi i spremna sam na sve, a u drugom mi je skoro pa dosadio, ili mislim kako sam glupa, kako ću pogriješiti i žaliti kasnije?
Zašto se ponekad osjećam kao igračka, kao ona glupačica koju će neki kreten sjebat i imam potrebu pokazati mu da nisam glupa? Zašto se osjećam kao žrtva, kad mi ni nismo zajedno, niti sam ja to ikad htjela? Isto sam ja njemu što i on meni. Zabava. Nešto neobjašnjivo. Ali strah me da sam ga na neki način ipak zavoljela. Ne u pravom smislu, nego...da mi je više stalo nego njemu.Da ću ja na kraju biti povrijeđena jer će sve to jednom završiti ON. A zašto uopće to mislim? Možda sam navikla biti povrijeđena.Možda mi je to prešlo u naviku... Strah me da je on već postao moja navika. A opet, mislim da nije tako. Ja sam to sve započela. Ja sam mu jasno rekla što želim. To sam i dobila. I što sad?
Sad me kao strah da će on mene iskoristiti.A kad malo bolje razmislim, moglo bi se reći da ja njega iskorištavam.U jednom trenu me strah jer je on "kreten koji me samo želi odvest u svoj stan", "lik koji je imao curu dok je započinjao sa mnom i tvrdio kako ju voli" i "ženskaroš koji se prenemaže na fejsu sa svakakvim ljubavnim i dirljivim pjesmicama kako bi zavarao sve ostale"... A s druge strane, ja kao da nesvjesno zaboravljam neke druge činjenice... Kao što su na primjer to da je uspio napraviti kompromis sa mnom i nije me odveo u stan. Ili, činjenicu kako je, dok je bio s curom, meni govorio kako ne bi bilo u redu napraviti to prema njoj, i na neki način me čak i odbijao, zbog nje. Ili možda to da mi je direktno rekao da ga je strah da se ne zaljubim u njega, i uvijek je bio izravan i nikad me nije pokušavao smuljat na bilo koji način...A ja sam bila ta koja je rekla da bi bila glupa da se zaljubim u njega, koja sam ga navodila na sve ovo... Zapravo sam ja odvratna.I zaboravljam činjenicu da možda iza svih tih ljubavnih pjesmica stoje pravi osjećaji, jer je on zapravo možda i dalje zaljubljen i pati za svojom bivšom s kojom je prekinuo iz nepoznatih razloga...Ili jednostavno želi to osjećati prema nekome. I ne razumijem čemu ta jebena ljubomora, kada znam da nikad neće biti ništa ozbiljno od nas.Niti ja to želim. S druge strane, ponekad, moram priznati, i sramim se...Ponekad mislim da je možda i moguće.Ne sad, jednom. Jer je on možda baš dobar i slagali bi se i bilo bi nam super. Ali, zvuči prebajkovito i zapravo NE ŽELIM TO S NJIM.Ni ne poznajem ga, a opet, znam ga godinu dana... Koliko se nekoga za to vrijeme može upoznati? Kolika je to želja,opsesija, što god...što traje godinu dana? Kako da i pomislim kako će to jednom završiti, jer on je zaslužan za najviše sreće u mom životu u zadnjih godinu dana? Njemu mogu zahvaliti 90% mojih osmijeha...I to što vjerujem u sebe, jer sam uspjela u nečemu što mi se činilo tako nemogućim i nerealnim i što je bilo moja najveća želja.
A sad se žalim?Ne,nikako.Samo sam zbunjena, i dalje.
Ali mislim da je zaključak... Opustiti se i uživati, ne razmišljati... Što bude, bit će.Dok traje, lijepo je. Pa, ako i padnem, znam da ću ustati jača nego ikad.
| 20:10 |
Komentari (0) |
On/Off |
Print |
# |
|
